U društvenoj i kulturnoj tradiciji Tuarega, koju Tartit svojom glazbom uspješno promovira i nastoji očuvati, glazba ne može biti profesija već je poziv za svakoga. Bez muzike nema kulture tvrde članovi Tartita. Tartit je dosad izdala dva albuma: Amazajah i Ichichila.
Grupu, dakle, čini pet žena odjevenih u pustinjske haljine sa školjkama u kosi a glazba koju izvode funkcionira po principu pitanje – odgovor (ovakav princip pjevanja prisutan je u mnogo kultura uključujući i pakistanski Rizwan-Muazzam Qawwali kojeg je Multikultura predstavila hrvatskoj publici u travnju 2003. godine); prate ih četiri muškarca pokrivena lica koji sviraju tehardan (starija vrsta gitare) i imzad (starija forma violine). Neke od žena plješću a neke sviraju tindé bubanj kojeg po tradiciji Tuarega mogu svirati samo žene. Pjevamo o miru, ljubavi, izbjeglištvu, borbi protiv gladi, reći će ako ih pitate o čemu govore njihove pjesme.
Evropski mediji muziku ovog ansambla okarakterizirali su kao desert blues koji oslikava portret životnog stila Tuarega.