Jedna od riječi koju je norveški jezik podario svjetskoj kulturnoj baštini je quisling. Norvežani nemaju osobitih razloga da budu ponosni na nju, jer riječ se koristi za označavanje izdajnika, suradnika okupatora vlastitog naroda i zemlje. Izvor za tu riječ je Vidkun Abraham Lauritz Jonsson Quisling, norveški političar i suradnik nacističkog režima u Drugom svjetskom ratu. Vidkun Quisling je rođen 1887.godine u Fyresdalu u Norveškoj.
Svoju vojnu karijeru je započeo vrlo rano, stupivši u vojnu školu sa 18 godina. Quisling je pohađao vojnu školu od 1905. do 1908. godine završivši je kao prvi u klasi. Brzo je napredovao u karijeri i 1917. je postigao čin satnika. Njegovo područje ekspertize bilo je zrakoplovstvo. Quisling je od 1922. do 1925. pomagao Fridtjofu Nansenu u njegovim humanitarnim misijama u SSSR-u, da bi poslije radio u norveškom predstavništvu u Moskvi. Po povratku u Norvešku ušao je u politiku, zastupajući izrazito antikomunističko stajalište. U razdoblju od 1931. do 1933. godine bio je ministar obrane u kabinetu Agrarne stranke, no napustio je vladu da bi osnovao svoju Stranku nacionalnog jedinstva (Nasjonal Samling), zasnovanu na fašističkoj ideologiji, koja je primala potporu iz Njemačke.
Tijekom posjeta Hitleru u Berlinu u zimi 1939. – 1940. Quisling ga je pokušao uvjeriti koliko bi za Njemačku bilo važno okupirati Norvešku. Naposlijetku, Hitler je pokrenuo vojnu operaciju s namjerom okupacije Danske i Norveške 9.4.1940. godine, zbog osiguranja pomorskih ruta kojima se uz norvešku obalu dopremala željezna ruda iz Švedske, radi osiguranja aerodroma s kojih su se mogli bombardirati ciljevi na sjeveru Velike Britanije, te radi osiguranja sidrišta za brodove i podmornice koji su operirali u sjevernom Atlantiku. Napad na Norvešku je počeo kombiniranim pomorsko – zračnim desantima na Oslo, Kristijansund, Stavanger, Bergen, Trondheim i Narvik, od juga do sjevera Norveške. Uslijed zračnog desanta na Oslo, kralj i vlada su bili prisiljeni napustiti prijestolnicu, a Quisling je iskoristio situaciju i istog dana se proglasio norveškim premijerom, osnovao novu vladu i zapovijedio norveškim oružanim snagama da prestanu pružati otpor njemačkim napadačima.
Quislingov poziv na kapitulaciju izazvao je suprotan učinak i potaknuo otpor invaziji. Stoga je okupacijska uprava brzo spoznala da u tom razdoblju Quisling i nije najbolji garant njihovih interesa. Stoga su u prvim danima okupacije odlučili da svoju upravu nad Norveškom temeljiti na odredenom stupnju razmjene sa postojećim civilnim vlastima. Nijemci su putem posrednika neuspješno pokušali uvjeriti kralja Hakona da prihvati Quislinga kao premijera Norveške, dok je Stranka nacionalnog jedinstva proglašena jedinom legalnom strankom. Nijemci su napokon 1942. postavili Quislinga na položaj norveškog premijera, usprkos postojanju Legalne vlade u izgnanstvu i nepristajanja kralja.
Quisling je kroz rat kolaborirao sa nacističkim vlastima i pokušao je uvesti nacističke principe i praksu u norveško društvo. Velikim je dijelom odgovoran za progon norveških Židova, kao što je primjenjivao terorističke metode prema Norvežanima koji su bili lojalni kralju Hakonu i legalnoj vladi u izbjeglištvu. Po okončanju rata, Quisling je, suđen, proglašen krivim i osuđen na smrt. Pogubljen je 24.10.1945.
