Genova: kompleksan, anarhičan i pobožan grad

Ime Genova dolazi od Ianua: vrata. Geografija isklesana u kamenu i soli - s planinama na sjeveru i morem na jugu - s vremenom je pogodovala razvoju jedne od najvećih luka svijet otvarajući grad prema Mediteranu. Međutim, ovi podaci iz školskih atlasa mogli bi vas lako zavarati i upravo zato da ne biste upali u ovu već izlizanu, ali uvijek učinkovitu zamku, danas ću vam govoriti o svom gradu, o njegovim stanovnicima i njihovim smiješnim strahovima. Prije nego bude govora o bilo čemu drugome, dobro je da odmah uzmete u obzir činjenicu da Đenovljani nisu baš skloni kulturnom mješanju te se najčešće opiru bilo kakvim promjenama. Bolujući od bijedne škrtosti (koja se u gradu plemenito naziva „aristokratskom umjerenošću“) posve su zaboravili vlastito pomorsko naslijeđe te naspram rizika kojeg podrazumijeva inicijativa - primarna karakteristika bilo kakve pomorske vlastele - preferiraju stabilnost ulaganja, tipičan oblik gomilanja blaga za zemljoposjedničku vlastelu.

Dante Alighieri, uvijek vrlo suptilan, u Božanstvenoj komediji poziva Đenovljane na dijasporu proklinjući njihove običaje i naglašavajući njihovu različitost. I zaista je Genova uvijek sama sebe smatrala drukčijom, poput stranog tijela ponosno neovisnog od ostatka talijanskih gradova. Iz ovih sam razloga pomislio da bi jedan sažet i približan opis dojmova i same biti Genove mogao biti prikladan uvod za ono što ću vam u nastavku ispričati.

 

Možemo reći da je Genova atmosferski fenomen, aperitiv pokraj mora pun obraza obasjanih suncem. To je narod okruglog trbuha koji se žali zbog cijene kruha s japankama na stopalima i pivom u ruci. U Genovi uvijek sretneš nekoga koga poznaješ - i to je nesreća - jer se odbija građanska dimenzija i uvijek se maskira u malo pokrajinsko mjesto.

Genovu nastanjuju starci koji robuju navikama, od republikanaca sa čvrstim uvjerenjima do anarhista koje uzburka svaki morski val. Teški ljudi, pomalo zatvoreni, introvertirani i nepovjerljivi.
Ne otvaraju se nikad onima koje ne poznaju, strance uvijek sumnjičavo gledaju, ne zato što se boje napada s njihove strande, nego, začudo, kako bi obranili vlastitu privatnost jer se boje da će im nepoznato lice suditi.

Grad koji se voli prikazivati žrtvom, pun očajnih intelektualaca koji se hrane tunjevinom iz konzerve, Genova je uvjerena da je uvijek sudbini trn u oku, da je pretrpila velike povijesne nepravde, da je bila maltretirana i da nikad nije dobila koliko misli da je zaslužila.

Dok se taj grad - kojeg su jednom nazivali Ohola - utapa u vlastitoj žuči, napada vojska skutera, neustrašiva i ravnodušna prema neprijateljskom vremenu. Sa svojim žutim tablicama gibaju se poput malih insekta između prskanja autobusa i svijetala automobila što stoje u redu. I uvlačeći se u male razmake prometnih krkljanaca, uvijek stižu prvi na crveno svijetlo na semaforu. Takva je i sama Genova koja ignorira i dribla ovu apsurdnu Italiju, koju čine čovječiljci divovskog ega i kultura koja se guši u vlastitoj prašini. Genova je mikrodržava s vlastitim etičkim kodeksima, svojim internim normama, u naciji koju zlovoljno tolerira.

Genova je srednjevjekovni grad sa siromašnom kuhinjom koja oscilira između planina i mora: topla i mirisna pogača, çimma, pesto, brašno od slanutka koje se miješa s uljem i vodom te postaje brašnena kaša. Kuhinja koja je zapravo antičko čaranje što ti osvaja srce prije nego želudac.

Genova je bogata građanka, sa svojom šetnjom po Nervima i svojim plavim ogradama što daju pogled na hridove okupane valovima, aristokratska i propala, kao u kakvom filmu Luchina Viscontija, sa svojim napuštenim parkovima, sa svojim trošnim vilama, ružičnjacima i cvijećem kojeg su požderali paraziti.

Genova je intestinalna, kako je govorio Giorgio Caproni, sa svojim svojim malim, uskim, smirdljivim i vlažnim uličicama. To je grad miševa, prostitutki ogromnih prsa, starih mafijaša što si glade pupak i što se sunčaju na stolici u jednoj od ulica. To je grad koji miješa crkveno i svjetovno, to je miris urina i tamjana što ti osvaja nosnice i preokreće svijet.

Genova je također čuvarica, izvidnica za Korziku u najbistrijim danima. Ona je Lanterna, lučki svjetionik, kao simbol građanske organizacije, ona je raširena usta Joninog kita: tako je lako ući, a tako teško otići.

Genova je iznenađenje svake perspektive, ona je strma uzbrdica na vrh mora, creuza crvenih cigala kao metafora života. Genova je u svakom uglu Italije i svijeta, gdje god se čovjek osjeća sužen i opkoljen, ali može vidjeti more s prozora i udisati blagost beskraja.