Vijetnamski rat

Ono što poznajemo pod pojmom Vijetnamski rat ustvari su dva rata. Prvi koji je Viet min vodio protiv francuskih kolonijalnih vlasti (1945. - 1954.) i drugi rat za ujedinjenje sjevernog i južnog Vijetnama (1955. - 1975.) u kojem su glavnog neprijatelja predstavljale SAD.
U razdoblju kolonijalne ekspanzije u drugoj polovini XIX stoljeća, Francuska je zauzela Indokinu, što vijetnamski narod nije primio s oduševljenjem. Borba za nacionalno oslobođenje odvijala se svo vrijeme francuske kolonijalne vladavine, da bi vrhunac doživjela krajem II svjetskog rata kada je oslobodilački pokret, nakon kapitulacije Japana prerastao u općenarodni ustanak protiv kolonijalnih vlasti, poznat kao kolovoška revolucija. U Hanoju je 02.09.1945. proglašena Demokratska republika Vijetnam, a za predsjednika je proglašen Ho Ši Min (Ho Chi Minh). To je izazvalo intervenciju kineskih snaga Kuomintanga u sjevernom, a britanskih i francuskih u južnom Vijetnamu.
Da bi uništili novouspostavljenu državu Francuzi su od 1945. - 1954. vodili borbe protiv Vijetnamske vojske. No, poslije poraza kod Dien Bien Phua 1954. Francuska je pristupila mirovnim pregovorima koji su okončani na konferenciji u Ženevi u srpnju 1954. Tada su zaraćene strane potpisale akt o prekidu vatre, a Francuska je priznala Demokratsku republiku Vijetnam. Odredbama tog sporazuma teritorij Vijetnama je po 17. paraleli privremeno podijeljen na sjeverni (Demokratska republika Vijetnam) i južni dio (Republika Vijetnam). Ženevskim sporazumom predviđeno je u roku od dvije godine održavanje općih slobodnih izbora na kojima su gradani trebali odlučiti o ujedinjenju.
Vlada Južnog Vijetnama, podupirući interese krupnog kapitala i zemljoposjednika započela je strahovladu kojoj je bio za cilj očuvanje vlasti, suprotno interesima širokih slojeva koji su očekivali veće političko ekonomske reforme nakon pobjede nad kolonijalnim vlastima. Strahovlada vlasti dovodi do jačanja oslobodilačkog pokreta, obilno potpomaganog pomoći sa sjevera.
Paralelno s francuskim povlačenjem iz nekadašnje Indokine, dolazi do većeg miješanja SAD u Vijetnamski rat. Po okončanju Korejskog rata (1950. - 1953.), u američkoj vanjskoj politici je prevladala doktrina "teorija domina", pretpostavka prema kojoj, ako se dozvoli da u nekoj zemlji jugoistočne Azije pobjedi komunizam, druge će zemlje, poput poslaganih domina, početi padati pod komunistički utjecaj i vlast. Uslijed paranoje od globalnog širenja komunizma, SAD su se odlučile intenzivnije angažirati u Vijetnamu da bi spriječile sovjetski i kineski utjecaj.
Od 1955. počinje pristizanje američkih vojnih savjetnika koji su trebali osposobiti južnovijetnamsku vojsku za borbu protiv komunističke infiltracije sa sjevera. Deset godina kasnije, preko pola milijuna američkih vojnika se borilo u džunglama Vijetnama.
U strahu od širenja komunizma, američka vlada nije uočila da je osnovni motiv borbe vijetnamskog naroda nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, a ne širenje komunizma. Komunizam kao ideologija predstavljao je samo sredstvo za ostvarenje nacionalnog cilja.
Iako je najčešća slika vijetnamskog rata borba američkih vojnika protiv neuhvatljive gerile u nepreglednoj džungli, to je bio pravi rat regularnih vojski. Naime, uz južnovijetnamsku Frontu nacionalnog oslobodenja (FLN), poznatu kao Viet Cong, u borbama su sudjelovale i regularne postrojbe sjevernog Vijetnama, ranga divizija, koje su se ubacivale preko demilitarizirane zone oko 17.paralele ili su prelazile granicu preko Laosa.
Američka strategija se sastojala u onemogućavanju ubacivanja sjevernovijetnamskih postrojbi u južni Vijetnam, kontroli demilitarizirane zone, glavnih putova i prometnica, te u izgradnji utvrđenih uporišta na ključnim pozicijama koje su kontrolirale okolni teritorij, što je unekoliko podsjećalo na izgradnju utvrđenja na Divljem zapadu, sa mnogo manjim uspjehom. Naime, Amerikanci su zahvaljujući ogromnoj tehnološkoj premoći kontrolirali nebo i more, no teritorij Vijetnama nisu uspjeli podvrći efikasnoj kontroli.
Cijelo vrijeme trajanja vijetnamskog rata Viet Cong je održao sposobnost da napadne Amerikance na bilo kojoj točki južnog Vijetnama, čak i tamo gdje su Amerikanci smatrali da su potpuno sigurni, kao što je američka ambasada u Saigonu.
Primjer toga je Teth ofenziva koja je započela 31. siječnja 1968. godine. Tijekom 1967. Američke vojne procjene su govorile o enormnim uspjesima u savladavanju protivnika i njihovim sve manjima aktivnostima koje upućuju da je gerila savladana. No, na vijetnamsku Novu godinu postrojbe Viet Conga su izvršile napad na Saigon i Hue, staru vijetnamsku prijestolnicu i uspjele strategijski iznenaditi Amerikance. U okviru te ofanzive, skupine Viet Conga su napale i skoro zauzele američku ambasadu u Saigonu, time demonstrirajući da su vrlo daleko od uništenja.
Vijetnamski rat bilježi veliki broj okršaja i borbi u kojima je američka vojska skoro redovno uspijevala pobijediti slabije opremljenog neprijatelja, no, usprkos "pobjedama u stotinama bitaka", Amerikanci su izgubili rat.
Američka politika nikada nije imala jasno definiran cilj zašto je zapravo u Vijetnamu, tako da nije uspjela stvoriti adekvatnu politiku koja bi odgovorila na brojna pitanja koja je američka javnost pokretala kod kuće o smislu samog rata. Vijetnamski rat je obilježio mandate tri američka predsjednika, Kennedya, Johnsona i Nixona. Kennedy je započeo s intenzivnijim slanjem američkih vojnih savjetnika, Johnson je eskalirao rat i na tome izgubio popularnost, a Nixon je svoju izbornu pobjedu ostvario dobrim dijelom i obećanjem o povlačenju američkih snaga iz Vijetnama.
U tome je i uspio 1973. kada su američke snage, nakon sklapanja primirja i obustave vatre povučene iz južnog Vijetnama. Vojska južnog Vijetnama nikada nije uspjela postati efikasna u samostalnom djelovanju, a južnovijetnamski režimi koji su se mijenjali kao na tekućoj vrpci nisu uspjeli uspostaviti efikasnu kontrolu nad zemljom u kojoj je stvarnu vlast predstavljao Viet Cong.
Dvije godine kasnije, Viet Cong i sjevernovijetnamska vojska pokrenuli su završnu ofenzivu u kojoj su 1.svibnja 1975. trijumfalno ušli u Saigon, odakle su se posljednji bjegunci u panici evakuirali sa krova američke ambasade.

POSLJEDICE

Danas slika koju imamo o vijetnamskom ratu dolazi uglavnom preko američkih filmova u kojima je sve puno pucnjave, helikoptera, napalma, droge i rock and rolla. Takva slika nije neobična kad znamo da je prosječni američki vojnik u Vijetnamu imao 19 godina.
Izvan toga, bio je to vrlo ozbiljan i okrutan rat u kojem je poginulo preko 600 000 Vijetnamaca i oko 52 000 američkih vojnika. To je bio prvi rat u povijesti SAD u kojem američka vojska nije izvojevala pobjedu, koji je izvršio ogromne promjene u američkom društvu, pokrenuo čitav niz promjena od pitanja ljudskih i građanskih prava, izazvao građanske nemire u SAD i ozbiljno doveo u pitanje uopće funkcioniranje američkog sustava.
Trideset godina neprekidnog rata ostavilo je još veće posljedice na Vijetnam, od broja mrtvih, ranjenih, nestalih, te raseljenih osoba što se osjeća do danas, pa sve do utjecaja na okoliš.
Tijekom rata, američka vojska je Vijetnam koristila i kao poligon za isprobavanje najnovijih vrsta oružja, uključujući razne vrste bojnih otrova i kemikalija, od kojih je najpoznatiji Agens Orange, kemikalija koja je posipana po vijetnamskim džunglama, a izazivala je otpadanje lišća sa drveća. Amerikanci su zaključili da, kad već ne mogu pobijediti Viet Cong u džungli, mogu pokušati pobijediti džunglu. Priroda se ipak pokazala otpornom i na svu američku tehnologiju, a kasniji slučajevi su pokazali da je upravo Agens Orange izazvao rak brojnim američkim vojnicima.
Vijetnamski rat je poznat i po selu Mai Lai, u kojem je skupina američkih vojnika izvršila pokolj civila. Zbog toga je njihov zapovjednik suđen i osuđen za ratni zločin, kao i vojnici koji su u pokolju sudjelovali. Suđenje je provelo američko pravosuđe.
Uz Ho Chi Minha, najpoznatiji sudionik vijetnamskog rata je general Vo Nguen Giap, briljantni vojni strateg koji je ne samo porazio Francuze kod Dien Bien Phua, već je izgradio strategiju koja je na kraju otjerala i Amerikance iz Vijetnama, čime se Giap uvrstio među najuspješnije vojskovođe 20. stoljeća u pozamašnoj konkurenciji.

Vijetnamski rat je ponovo potvrdio da je narod u borbi za slobodu nemoguće pobijediti, lekcija koju sami Vijetnamci nisu dobro naučili, jer su nekoliko godina kasnije vojno intervenirali u Kambodži (Kampuciji) iz koje su se nekoliko godina kasnije, baš kao i Amerikanci iz Vijetnama, bili prisiljeni povući.