Duh mi je bio zaključan četiri i pol sata i žudio za slobodom. Sad ga puštam van… Tako da napokon jednom može proslaviti i stvarno si dati oduška. Imam čašu i sendvič. A imam i dušu koja je još uvijek ovog trena tek malo odškrinuta prema stvarnosti oko mene. Sjednite sa mnom za moj stol!

Ali nakon što sam sve to prošao, što se onda zbilo - možda je prošlo pet minuta, ili možda sedam - to ne znam. Komešao sam se poput komada olupine na valovima. A u šićušnom kutku svijesti preostaje mi sjećanje da sam napokon obuzdao elemente.

Zagladio sam si kosu i sjeo. Drugi su me nezainteresirano pogledali, okruglim očima u kojima nije bilo nikakvog izraza… to mi se svida. Sviđa mi se što ljudi u mojoj zemlji imaju te okrugle, izbuljene oči. Sretan sam što sam rođen i odrastao pod pomnim pogledom tih očiju. Samo što mi odjednom na pamet padne nešto ne baš sjajno: što ako su me vidjeli? Skakao sam mahnito iz jednog kuta u drugi. I stalno sam se jednom rukom hvatao za grlo, kao da imam osjećaj da se gušim.

Ma dobro, zaboravite. Čak i da je netko to vidio - kakve bi to veze imalo. Možda sam nešto uvježbavao.

* * *

Ja sam čovjek teških i umornih nogu. Trbuha koji krulji od gladi. Krvi koja se ledi tu vani u noći. A prozori djeluju tako topli. Volio bih opet znati kako je to gledati kroz takve prozore. Ali iznutra, iznutra.

Žurim kroz staro staklo u okviru
U prozorima mutnim od pare
Izabrano društvo, još uvijek izvan sebe
Slavodobitno se kreće nasladama zabave.

Ti samnom ili ja s tobom
Čujem tupom glavom
Rane se rose bojim
I strah me uske mitre.

Tko će me doći probuditi
Repina memla ili studen
Tko će mi izborane obraze pogladiti
Ženska ruka ili svinjski korov.

Raženi kruh valja. Ne mora biti kolač. Sigurno se tu kod vas može naći komad raženog kruha. Umoran sam kao pas. Da bar mogu zijevnuti kao pas, skroz do grla. Ostat ću ovdje pred vratima a onda ću zaspati. Onda ću spavati sve dok zidovi ne počnu pucati i rušiti se od starosti.

* * *

Znam da me teško slušati i suosjećati sa mnom. Ali ne biste me trebali slušati, trebali biste plesati sa mnom. Ne u mislima - ne, fizički plesati sa mnom, biti moj plesni partner ili plesna partnerica. Duboko udahnite, tako, kao ja, i plešite sa mnom u ritmu mojih klompi. A kad ne bi bilo onog laveža, mogli biste tako plesati do vječnosti - bez prošlosti, bez budućnosti, bez ičega osim uživanja danas… zid, zid, natrag naprijed natrag, i natrag, bočno, bliže... zid, zid, natrag naprijed natrag, i natrag, bočno, bliže...

* * *

Na čitavoj Zemlji... na čitavoj Zemlji, odavde do P. nema ničeg što bi meni bilo previše. A što vas toliko zabrinjava, anđeli nebeski? …Da ću opet opsovati onoliko nepristojno? Ma ne, ne, samo nisam shvatio da ste uvijek uz mene… Sad sam iz minute u minutu sve sretniji… a ako sad počnem pričati prostote, onda će to biti zato što sam sretan, da tako kažem. Hoćete li ostati uz mene dok ne stignemo u P.? Da? Nećete odletjeti?

Ma ne, skroz do P., to je nemoguće… Odletjet ćemo čim se nasmiješ…

Ondje, gdje se susreću nebo i zemlja, a vučica zavija na zvijezde, tamo skakuće moj mali dečko, najslađi dečkić na svijetu. On zna slovo "oo" i zato traži od mene lješnjake. Tko je od vas znao slovo "oo" kad ste imali tri godine? Nijedan. Ali da vidite njega - on ga zna a ne očekuje nikakvu nagradu za to, samo čašicu lješnjaka.

* * *

Šetao je liraš vremešni
Kraj voda rijeke Rajne
Ubog koliko i star i sijed,
Slabašan i pun boli trajne.

"Ah", uzdahnu, "Dokle ovako?
Više u sebi nemam snage
Utočišta mi nigdje nema,
ni milosti ni riječi blage.

Kad veselo pjevah, godinama
Svatko me htio za gosta;
Ali sad sam star i nemoćan,
i svakom je mene dosta.

Pa sad lutam posve sâm,
Suza mi licem suzu stiže;
Jao, pjesma mi je promukla,
Ruka mi žicom tupo struže.".

* * *

Moram priznati da sam se jako iznenadio kad sam čuo psa kako govori poput ljudskog bića. Ali da budem iskren, daleko sam se više iznenadio kad je pas rekao: "Pisao sam ti, ali poštar je spalio sva pisma za koja je sumnjao da nose tužne vijesti." Proždrli me plavi požari ako to nije istina!

Ali kasnije me to više nije iznenađivalo. Napokon, bilo je na svijetu i drugih sličnih slučajeva. Jednom je u Engleskoj doplivala riba i rekla dvije riječi na tako čudnom jeziku da ih znanstvenici već tri godine nastoje odrediti, ali još uvijek ne znaju o kojem se jeziku radi.

Slušaj, psu, sad smo sami, a ako hoćeš čak ću i vrata zaključati, ali reci mi sve što znaš o mojoj majci, kakva je, što radi i gdje je? Ali lukava je zvjerka podvila rep među noge, šćućurila se što je više mogla i mirno izašla kroz vrata kao da ništa nije čula.

* * *

Sive ulice i crveni krovovi
Gdje se zeleno svjetlo nalazi
Zakašnjela sova, smežurana lica
Huče dok domu svom odlazi.

Cigle tako sive i krv tako crvena -
Kad zora svane bit će sve u redu
Kad zora svane zeleniji će list
Vjetar ponijeti preko sivoga grada.

Naša noć
Za razliku od svih drugih gradova
Nije nikakva plava dama
Siva je naša noć
Stražari nad bezvjernicima
Dok se kiša teško slijeva.

Naša noć
Nosi lake suknje
Živi u svim krčmama
Hara, podvodi, progoni,
Počinke nasmijanih ljubavnika
Na uskim klupama.

* * *

Idem na mjesto gdje ptice nikad ne šute, ni danju ni noću, gdje bilo ljeto bila zima jasmin nikad ne prestaje cvasti. A danas je petak, i za manje od dva sata bit će točno jedanaest sati, i onda će ona doći, onda ću ja biti na peronu, i onda će ona biti predamnom s onim bijelim očima - onako bijelim da u sjeni postaju napuklo bijele, s onim napuklo bijelim pogledom, lišenim svake grižnje savjesti ili stida. Pođite samnom, o, onda ćete zaista nešto vidjeti!

A što to ja ondje ostavljam - ondje odakle sam otišao i još uvijek odlazim? Par napola istrunulih krpenjača, i radne hlače, kliješta za žicu i turpiju - to je ono što ostavljam!

Srce mi ne poznaje grižnju. Hodam travnatim livadama, kraj grmova divljih ruža i stada stoke, žito na poljima klanja se da me pozdravi, različci mi se osmjehuju. A ponavljam, srce mi ne poznaje grižnju… Sunce zađe a ja još hodam.

* * *

Odnijela mi je još jednu sliku mene. Je li to bitno? Ja ne postojim: ništa ne postoji izuzev tisuća prozora koji me odražavaju. Svaki put kad nekog upoznam rodi se nova slika mene. Jer ja ne postojim.
Moje će dijete ostariti a ja ću poput upornog parazita nastaviti živjeti u njoj. A onda će doći dan kada će umrijeti zadnja osoba koja me se bude sjećala. Poput fetusa unatraške polako ću se smanjivati i umrijeti u tom posljednjem svjedoku zločina počinjenog pukim življenjem.
Možda se moj duh ukaže tu i tamo. Zatim će doći kraj.
A ipak se kunem da sam sretan. Palo mi je na pamet da jedina sreća na ovome svijetu leži u gledanju, gledanju ljudi, kad nisi ništa više od velikog, donekle staklenog, ponešto podlivenog oka. Kakve veze ima što sam pomalo škrt, pomalo prljav, i što nitko ne vidi po čemu sam ja to toliko poseban. Sretan sam što mogu zuriti u sebe.
Što još mogu napraviti da mi napokon povjerujete? Da mi svi vi napokon povjerujete.
Koliko god da se trudi, svijet me ne može uvrijediti. Neranjiv sam. Svake noći sanjam o svilenoj haljini na beskonačnom štriku za rublje, kako leprša na vjetru koji nikad ne posustaje. Što još mogu napraviti da to dokažem?
Moram li viknuti? Jesam li prisiljen viknuti...

* * *

Znaš, sine, ne smiješ umrijeti... tako je glupo umrijeti, kad znaš samo slovo "oo" i ništa više... Opet ćeš ustati, sine, a onda ćeš opet plesati "svinjsku farandolu" - sjećaš se? Nekad si je cijelo vrijeme plesao. Glazba je potjecala od tvoga oca, kao i riječi. "Ti slatki, slatki ludi de-mončići škakljaju me - grebu me - grizu me po tr-buščiću..." A ti si se čvrsto držao jednom rukom i vrtio rupcem.

Nisi li ljeti trčao šumama?... sigurno se sjećaš da je ondje rastao poneki bor?...Znaš, ja sam baš poput borova stabla... Ona su vrlo, vrlo visoka i vrlo, vrlo, vrlo usamljena; e pa i ja sam...Baš poput mene, bor gleda samo u nebo, i ne vidi što mu se zbiva pod nogama i ne želi vidjeti... Bor je lijep i zelen i ostat će dovijeka zelen, sve dok se ne sruši. Tako je i sa mnom - dok se god ne svalim, uvijek ću biti zimzelen...

* * *

Srce mi nariče na krmi,
Srce umrljano ižvakanim duhanom.
Pljuju ga skupa s grumenima juhe,
Srce mi nariče na krmi:
Dok se pogano šale one protuhe
i praskaju u smijeh blizu kosti,
Srce mi nariče na krmi,
Srce umrljano ižvakanim duhanom.

Kruti, gordi i uškrobljeni,
Lakrdijom su pakao stvorili!
A za kormilom im sja ikona
Kruta, gorda i uškrobljena.
Vodo puna čarolija i čini,
Uzmi mi srce i čistim ga učini!
Kruti, gordi i uškrobljeni,
Lakrdijom su pakao stvorili!

Kad je to što žvaču obljutavilo,
A što onda, srce, kad su te ukrali?
Onda se čulo štucanje i blebetanje
Kad je to što žvaču obljutavilo;
Smući mi se i prasnem pun žuči
Jer su mi mjesto srca dali ništavilo
Kad je to što žvaču obljutavilo,
A što onda, srce, kad su te ukrali?

* * *

Zbog svoje bolesne glave sjedim u okrečenom ograđenom betonskom oboru. Kako ne bih nikome smetao pitam te šaptom: zašto je ovdje noćno nebo prekriveno samo Volarima? A što je ono tamo u tami - kiša ili snijeg? Ili ja to samo kroz suze gledam u mrak?

Obišao sam stotine ureda kako bih dobio odobrenje da se otvori grob moje majke. Nisu mi ga htjeli dati. Zato sam to obavio sâm.

Vidio sam je u snu, kao golemog šišmiša, šmugnula je ispod ploče, izletjela odande, ali padala je mračna na nju, cijelo je vrijeme prekrivala. Iznutra sam je vidio kako se zatvara, kako pada sve bliže bliže. Otvorio sam oči i poskočio u procijep i uglavio glavu i ramena kroz njega i ostao tamo i glava mi se ispunila a krv mi je luđački nabijala u ušima… Izvadite me! Izvadite me!

* * *

Ella stoji na suncu i pjeva. Sunce je s Ellom. Vide joj se noge i sve kroz haljinu. A Ella pjeva. Malo kroz nos pjeva i pjeva malo promuklo. Stajala je sinoč predugo na kiši. A pjeva tako da mi bude toplo kad sklopim oči. A kad ih otvorim, vidim joj noge i trbuh i ruke i ramena i vidim joj lice i usta. Ella pjeva tako da mi se oči zamute. Pjeva slatku propast svijeta. Noč ona pjeva.

Pjeva kao vlažna trava, tako teško i tako zeleno. Kao tamnozeleno, kao zelenilo praznih pivskih boca kraj klupa, na kojima Ellina koljena, mjesečevo blijeda, proviruju noću pod njezinom haljinom, tako da mi bude toplo.

* * *

Zašto?

Zato jer
Sam ja stari kaput

Ja sam
Stari kaput
S krckajućom glavom nad njim

Hraćkam
Jer se tako pristoji

Uz mene
Ide bakreni sud

Pljuvaonica

* * *

I uvijek stiže neko novo sunce
Koje mi iz očiju ždere svjetlost
Tuga je ispljunuta
Jer ju više nisam mogao kriti.

Ona više ne spava kraj mene.
Rastočit ću vlastito tijelo,
Dati ga kugi i čirevima.
Sve što je lijepo, prođe.

* * *

Kroz nutrinu mi prolazi drljača. Moja sjećanja na nju... Padine obrasle kao hrđa crvenim grmljem brusnica, vrhovi planina, potoci snježnice, precvale kupine, vrijes i duga, purpurna tama.

Zanemarivši povremene napade crnih misli, ja sam vedra osoba. Nitko se ne smije češće nego ja, i , mada je uvijek govorila kako je "smijeh dijete neutjehe", ja to nikako ne vjerujem.

Ja jedino ne umijem procijeniti ljude, i razboritost mi je manja no u djeteta. To mogu izgovoriti ovdje, no pred svijetom se moram pretvarati.

Uzvanici
Meštre ceremonija, je li to on ili nije? Meštre ceremonija, kako je dospio tu? Sliči li to uopće još na čovjeka?

Meštar ceremonija
Zla sudbina, ljudi. Bješe on dobar čovjek, bogata duha i široka srca. Još pamtim kako je prije par godina, prelazeći Spijkerboor skelom, dao u napojnicu ne četvrt, već cijeli zlatnik.

Uzvanici
Meštre ceremonija, ma je li mu još sve na broju? Vidi samo u kakvom je stanju. Sav u prnjama i bez igdje ikoga. Da mu nije to kraljica otperjala? Vinula se ka tavanici. Ta mu je žena srce uzela. Mislio je da na cijelom svijetu ljepše nema.

Mešter ceremonija
Zbilja to ne bješe tek bilo tko, ne, bila je od onih što znaju zašuštati suknjom. O, da se mene pita, ja bih takvu za ovratnik i - marš! - s imanja.
No, dobro, pomutila mu je pamet. Bili su kao dva goluba i kako to već ide. Po cijelu noć su vam oni veslali u čamcu i skupa svirali glasovir.

Uzvanici
Meštre ceremonija, meštre ceremonija, daj nam onu o mjesecu i kraljici. Daj pričaj, no, pričaj. Što? Veslanje? Čamac?! Krenimo od početka, krenimo od početka.

Meštar ceremonija
Stanite ljudi, reći ću to u par riječi. Nek' se ispriča pa da završimo s tim. Moram o tome još par riječi jer me je zbilja strašno pogodilo. Ubilo me je, ljudi. No, dobro, hodam tako jednu večer kroz park, šećem ja polako, pogledam - kad tamo, sjede njih dvoje na klupici...

T
Ne moraš im baš sve ispričati. To boli, znaš!

Meštar ceremonija
No, hajde, jedva im što i govorim. Pa sami to traže. Što im ne bih natuknuo koju? No, dobro, stari, već šutim, ako ti to ne možeš podnijeti... ni riječi više...idi lijepo k vragu.

Uzvanici
Meštre ceremonija, a ono o usnoj harmonici koja bješe njena nosna kost. Je li to zbog magle ili zato jer je prošla ponoć, je li to zbog magle ili zbog stare čaše?

Meštar ceremonija
Ne, on to neće, što se tu može...uostalom, nema se više što niti pričati. Ništa se dalje nije desilo. Radije napunite još jednom čašu ceremonijal-majstoru, može? Slavlje je. Hej, svirači, dajte jedan marš!!

* * *