VIJETNAMSKI RAT
Ono što poznajemo pod pojmom Vijetnamski rat
ustvari su dva rata. Prvi koji je Viet min vodio protiv francuskih
kolonijalnih vlasti (1945. - 1954.) i drugi rat za ujedinjenje
sjevernog i južnog Vijetnama (1955. - 1975.) u kojem su glavnog
neprijatelja predstavljale SAD.
U razdoblju kolonijalne ekspanzije u drugoj polovini XIX stoljeća, Francuska
je zauzela Indokinu, što vijetnamski narod nije primio s oduševljenjem.
Borba za nacionalno oslobođenje odvijala se svo vrijeme francuske kolonijalne
vladavine, da bi vrhunac doživjela krajem II svjetskog rata kada je oslobodilački
pokret, nakon kapitulacije Japana prerastao u općenarodni ustanak protiv
kolonijalnih vlasti, poznat kao kolovoška revolucija. U Hanoju je 02.09.1945.
proglašena Demokratska republika Vijetnam, a za predsjednika je proglašen
Ho Ši Min (Ho Chi Minh). To je izazvalo intervenciju kineskih snaga
Kuomintanga u sjevernom, a britanskih i francuskih u južnom Vijetnamu.
Da bi uništili novouspostavljenu državu Francuzi su od 1945. - 1954.
vodili borbe protiv Vijetnamske vojske. No, poslije poraza kod
Dien Bien Phua 1954. Francuska je pristupila mirovnim pregovorima
koji su okončani na konferenciji u Ženevi u srpnju 1954. Tada su zaraćene
strane potpisale akt o prekidu vatre, a Francuska je priznala Demokratsku
republiku Vijetnam. Odredbama tog sporazuma teritorij Vijetnama je po
17. paraleli privremeno podijeljen na sjeverni (Demokratska republika
Vijetnam) i južni dio (Republika Vijetnam). Ženevskim sporazumom predviđeno
je u roku od dvije godine održavanje općih slobodnih izbora na kojima
su gradani trebali odlučiti o ujedinjenju.
Vlada Južnog Vijetnama, podupirući interese krupnog kapitala i zemljoposjednika
započela je strahovladu kojoj je bio za cilj očuvanje vlasti, suprotno
interesima širokih slojeva koji su očekivali veće političko ekonomske
reforme nakon pobjede nad kolonijalnim vlastima. Strahovlada vlasti dovodi
do jačanja oslobodilačkog pokreta, obilno potpomaganog pomoći sa sjevera.
Paralelno s francuskim povlačenjem iz nekadašnje Indokine, dolazi do većeg
miješanja SAD u Vijetnamski rat. Po okončanju Korejskog rata (1950.
- 1953.), u američkoj vanjskoj politici je prevladala doktrina "teorija
domina", pretpostavka prema kojoj, ako se dozvoli da u nekoj zemlji
jugoistočne Azije pobjedi komunizam, druge će zemlje, poput poslaganih
domina, početi padati pod komunistički utjecaj i vlast. Uslijed paranoje
od globalnog širenja komunizma, SAD su se odlučile intenzivnije angažirati
u Vijetnamu da bi spriječile sovjetski i kineski utjecaj.
Od 1955. počinje pristizanje američkih vojnih savjetnika koji su trebali
osposobiti južnovijetnamsku vojsku za borbu protiv komunističke infiltracije
sa sjevera. Deset godina kasnije, preko pola milijuna američkih vojnika
se borilo u džunglama Vijetnama.
U strahu od širenja komunizma, američka vlada nije uočila da je osnovni
motiv borbe vijetnamskog naroda nacionalno oslobođenje i ujedinjenje,
a ne širenje komunizma. Komunizam kao ideologija predstavljao je samo
sredstvo za ostvarenje nacionalnog cilja.
Iako je najčešća slika vijetnamskog rata borba američkih vojnika protiv
neuhvatljive gerile u nepreglednoj džungli, to je bio pravi rat regularnih
vojski. Naime, uz južnovijetnamsku Frontu nacionalnog oslobodenja (FLN),
poznatu kao Viet Cong, u borbama su sudjelovale i regularne postrojbe
sjevernog Vijetnama, ranga divizija, koje su se ubacivale preko demilitarizirane
zone oko 17.paralele ili su prelazile granicu preko Laosa.
Američka strategija se sastojala u onemogućavanju ubacivanja sjevernovijetnamskih
postrojbi u južni Vijetnam, kontroli demilitarizirane zone, glavnih putova
i prometnica, te u izgradnji utvrđenih uporišta na ključnim pozicijama
koje su kontrolirale okolni teritorij, što je unekoliko podsjećalo na
izgradnju utvrđenja na Divljem zapadu, sa mnogo manjim uspjehom. Naime,
Amerikanci su zahvaljujući ogromnoj tehnološkoj premoći kontrolirali nebo
i more, no teritorij Vijetnama nisu uspjeli podvrći efikasnoj kontroli.
Cijelo vrijeme trajanja vijetnamskog rata Viet Cong je održao sposobnost
da napadne Amerikance na bilo kojoj točki južnog Vijetnama, čak i tamo
gdje su Amerikanci smatrali da su potpuno sigurni, kao što je američka
ambasada u Saigonu.
Primjer toga je Teth ofenziva koja je započela 31. siječnja 1968. godine.
Tijekom 1967. Američke vojne procjene su govorile o enormnim uspjesima
u savladavanju protivnika i njihovim sve manjima aktivnostima koje upućuju
da je gerila savladana. No, na vijetnamsku Novu godinu postrojbe Viet
Conga su izvršile napad na Saigon i Hue, staru vijetnamsku prijestolnicu
i uspjele strategijski iznenaditi Amerikance. U okviru te ofanzive, skupine
Viet Conga su napale i skoro zauzele američku ambasadu u Saigonu, time
demonstrirajući da su vrlo daleko od uništenja.
Vijetnamski rat bilježi veliki broj okršaja i borbi u kojima je američka
vojska skoro redovno uspijevala pobijediti slabije opremljenog neprijatelja,
no, usprkos "pobjedama u stotinama bitaka", Amerikanci su
izgubili rat.
Američka politika nikada nije imala jasno definiran cilj zašto je zapravo
u Vijetnamu, tako da nije uspjela stvoriti adekvatnu politiku koja bi
odgovorila na brojna pitanja koja je američka javnost pokretala kod kuće
o smislu samog rata. Vijetnamski rat je obilježio mandate tri američka
predsjednika, Kennedya, Johnsona i Nixona. Kennedy je započeo
s intenzivnijim slanjem američkih vojnih savjetnika, Johnson je
eskalirao rat i na tome izgubio popularnost, a Nixon je svoju izbornu
pobjedu ostvario dobrim dijelom i obećanjem o povlačenju američkih snaga
iz Vijetnama.
U tome je i uspio 1973. kada su američke snage, nakon sklapanja primirja
i obustave vatre povučene iz južnog Vijetnama. Vojska južnog Vijetnama
nikada nije uspjela postati efikasna u samostalnom djelovanju, a južnovijetnamski
režimi koji su se mijenjali kao na tekućoj vrpci nisu uspjeli uspostaviti
efikasnu kontrolu nad zemljom u kojoj je stvarnu vlast predstavljao Viet
Cong.
Dvije godine kasnije, Viet Cong i sjevernovijetnamska vojska pokrenuli
su završnu ofenzivu u kojoj su 1.svibnja 1975. trijumfalno ušli u Saigon,
odakle su se posljednji bjegunci u panici evakuirali sa krova američke
ambasade.
POSLJEDICE
Danas slika koju imamo o vijetnamskom ratu dolazi uglavnom preko američkih
filmova u kojima je sve puno pucnjave, helikoptera, napalma, droge i rock
and rolla. Takva slika nije neobična kad znamo da je prosječni američki
vojnik u Vijetnamu imao 19 godina.
Izvan toga, bio je to vrlo ozbiljan i okrutan rat u kojem je poginulo
preko 600 000 Vijetnamaca i oko 52 000 američkih vojnika. To je bio prvi
rat u povijesti SAD u kojem američka vojska nije izvojevala pobjedu, koji
je izvršio ogromne promjene u američkom društvu, pokrenuo čitav niz promjena
od pitanja ljudskih i građanskih prava, izazvao građanske nemire u SAD
i ozbiljno doveo u pitanje uopće funkcioniranje američkog sustava.
Trideset godina neprekidnog rata ostavilo je još veće posljedice na Vijetnam,
od broja mrtvih, ranjenih, nestalih, te raseljenih osoba što se osjeća
do danas, pa sve do utjecaja na okoliš.
Tijekom rata, američka vojska je Vijetnam koristila i kao poligon za
isprobavanje najnovijih vrsta oružja, uključujući razne vrste bojnih otrova
i kemikalija, od kojih je najpoznatiji Agens Orange, kemikalija
koja je posipana po vijetnamskim džunglama, a izazivala je otpadanje lišća
sa drveća. Amerikanci su zaključili da, kad već ne mogu pobijediti
Viet Cong u džungli, mogu pokušati pobijediti džunglu. Priroda se ipak
pokazala otpornom i na svu američku tehnologiju, a kasniji slučajevi su
pokazali da je upravo Agens Orange izazvao rak brojnim američkim
vojnicima.
Vijetnamski rat je poznat i po selu Mai Lai, u kojem je skupina američkih
vojnika izvršila pokolj civila. Zbog toga je njihov zapovjednik suđen
i osuđen za ratni zločin, kao i vojnici koji su u pokolju sudjelovali.
Suđenje je provelo američko pravosuđe.
Uz Ho Chi Minha, najpoznatiji sudionik vijetnamskog rata je general
Vo Nguen Giap, briljantni vojni strateg koji je ne samo porazio
Francuze kod Dien Bien Phua, već je izgradio strategiju koja je na kraju
otjerala i Amerikance iz Vijetnama, čime se Giap uvrstio među najuspješnije
vojskovođe 20. stoljeća u pozamašnoj konkurenciji.
Vijetnamski rat je ponovo potvrdio da je narod u borbi za slobodu nemoguće pobijediti, lekcija koju sami Vijetnamci nisu dobro naučili, jer su nekoliko godina kasnije vojno intervenirali u Kambodži (Kampuciji) iz koje su se nekoliko godina kasnije, baš kao i Amerikanci iz Vijetnama, bili prisiljeni povući.
Tarik Kulenović