RAT U AFGANISTANU
Pravu državu Afgana, čije je ime poznato još od X
stoljeća, osnovao je Ahmed šah Abdali 1747. godine. Afganistan
graniči s Kinom, Pakistanom, Iranom i (nekada) SSSR-om, a danas sa Tadžikistanom,
Uzbekistanom i Turkmenistanom. Njegov geopolitički položaj je izrazito
značajan jer predstavlja most koji spaja srednju Aziju i indijski potkontinent.
Maleni broj prohodnih pravaca kroz ovu planinsku zemlju daje joj dodatni
strategijski značaj. Afganistan ujedno predstavlja najpovoljniju rutu
za trase naftovoda iz srednje Azije do Pakistana. U Afganistanu
živi nekoliko etničkih grupa, od kojih su prije sovjetske intervencije
bili najzastupljeniji Pashtuni (oko 60%), Tadžici (oko 15%), Uzbeci (oko
8%), te Kirgizi, Turkmeni, Hazari, Baluchi i drugi. Prije sovjetske vojne
intervencije u Afganistanu je živjelo oko 18 milijuna stanovnika, da bi,
u vremenu sovjetske okupacije, oko 5 milijuna izbjeglo iz zemlje, uglavnom
u Pakistan, a dio u Iran. Računa se da je u intervenciji poginulo do milijun
ljudi, a u građanskom ratu, prema procjenama Međunarodnog komiteta Crvenog
križa, još oko 250 000 ljudi.
Rat u Afganistanu započeo je 1979. godine sukobom između frakcija
u tadašnjoj vladajućoj komunističkoj partiji, da bi se nastavio sovjetskom
intervencijom radi učvršćivanja na vlasti proruskog režima. Vojna intervencija,
u vremenu najvećeg sovjetskog vojnog uspona, trebala je otvoriti putove
prema Perzijskom zaljevu, čime bi se sovjetska vojna mašina približila
svjetskim izvorima nafte. Taj, danas već zaboravljeni sovjetski strateški
cilj, doveo je do krvavog otpora okupaciji, rezultirao sovjetskim povlačenjem
iz Afganistana nakon desetina tisuća poginulih vojnika i bio prvi kamenčić
koji je pokrenuo lavinu rušenja SSSR-a i komunističkog bloka.
Po okončanju sovjetske vojne intervencije, na vlasti je ostao režim instaliran
od strane Rusa i dobro opremljen njihovim oružjem. Ipak, brojne islamističke
partije nastavile su borbu protiv njega. Krajem 1992. godine u
Kabul ulazi Ahmed šah Masud (Tadžik), jedan od glavnih vođa afganistanskog
otpora protiv Rusa s nekoliko tisuća vojnika. Potom je u prosincu sazvana
Šura, vijeće sa 1335 delegata, koja je za predsjednika izabrala
Burhanuddina Rabbanija (Tadžik), tada predstavljenog kao fundamentalističkog
ekstremista. No, za vrijeme njegovog nastupnog govora na Kabul je palo
šest raketa, čime je označen početak novog rata.
Naredna 1993. godina bilježi početak sukoba između radikalnih i
umjerenih snaga u zemlji. Vođe glavnih opozicijskih stranaka sklapaju
mirovni sporazum kojim se predviđa podjela vlasti, a uzbečki vođa Abdur
Rašid se priključuje Masudovim snagama. U borbama južno od Kabula gine
više od tisuću ljudi. Masud daje ostavku na mjesto ministra obrane, nakon
sporazuma o osnutku vlade, koju predvodi Gulbudin Hekmatjar, predsjednik
Hezb-i-Islamija. Dostum 1994. prekida savez sa Masudom i prelazi
na protivničku stranu, povezujući se s Hekmatjarom. Iste godine UN dolaze
u posredničku misiju u Kabul. Te godine na ratnu scenu stupaju talibani.
Oni u 1995. godini zauzimaju trećinu zemlje i polako se približavaju glavnom
gradu koji prvi put napadaju 22.rujna. Iste godine misija UN-a objavljuje
plan o mehanizmu prijenosa vlasti sa predsjednika Rabbanija na vijeće.
Opozicija odbacuje plan i slijedi novi talibanski napad. U 1996. godini
Vlada u Kabulu uspijeva zaključiti mirovne sporazume sa skoro svim ratujućim
frakcijama, osim talibana, koji ne prihvaćajući pregovore, u rujnu počinju
napad na istok zemlje, zauzimaju tri pokrajine i na kraju Kabul.
Ulazak talibanskih postrojbi u Kabul u petak 27.9.1996. godine označio
je završetak presudne faze građanskog rata. Po uspostavljanju vlasti,
talibanski vođa Mulah Omar je proglasio Afganistan "potpuno
islamskom državom, u kojoj će se uspostaviti potpuni islamski sustav".
U nastavku ofanzive talibani su uspjeli u potpunosti ovladati Afganistanom,
uspostaviti državnu vlast, te okončati višedesetljetni građanski rat.
Etnička i religijska podijeljenost zemlje, uz nedostatak
čvrstog integracijskog faktora, kakav je bila monarhija do svrgavanja
1973. godine leže u uzrocima dugotrajnog afganistanskog rata, što su obilato
koristile susjedne zemlje i veliki igrači u regionu. Nekoliko milijuna
Pushtuna, koji su činili većinu stanovništva, su u vrijeme sovjetske okupacije
emigrirali u Pakistan, čime je izgubljena natpolovična većina. Ujedno,
zbog građanskog rata u susjednom Tadžikistanu, u Afganistan je izbjeglo
oko milijun Tadžika, čime je njihov broj povećan. Na vjerskom planu, Pushtuni
su suniti, dok su Tadžici i Uzbeci pripadnici šiitskog mezheba. Stoga
su se u rat upleli interesi susjednih Irana i Pakistana, gdje Iranci podržavaju
šiite, a Pakistanci sunite.
Talibanski pokret nastao je u izbjegličkim logorima u Pakistanu
u vrijeme ruske intevencije. Time je ponovno potvrđen palestinski fenomen
izbjeglica koji su postali predvodnici borbe za oslobođenje svojih naroda.
Ovdje ne treba zanemariti ni logističku podršku Pakistana koji je talibane,
iako uporno negira svaku vezu s njima, vjerojatno opskrbio potrebnim oružjem
i opremom. "Talib" je onaj tko proučava islam, množina
je talibin. Taliban je pozapadnjačena jednina, izvučena iz množine.
Talibani su se okrenuli "praktičnom" naukovanju u namjeri da
putem uspostavljanja islamskih institucija, obnove unutrašnju stabilnost
zemlje i pokrenu integracijske tokove Afganistana, teško uništene u dugim
ratnim godinama. Islamsko jedinstvo se danas javlja kao alternativa etničkoj
i plemenskoj podijeljenosti Afganistana.
Tarik Kulenović